Tri škole čaja

Čaj nije oduvijek bio ugodan za piće i u svojim počecima se koristio kao lijek. Kasnije su ga upotrebljavali i kao tonik (preventivno sredstvo). Učenici tradicionalne kineske medicine tvrde kako čaj ima 61 primjenu u prevenciji bolesti i preko 200 primjena kao lijek za određena stanja organizma. Kao napitak koristili su ga prvo u južnoj Kini, gdje je bio i uzgajan, a taj se običaj polako širio zemljom sve dok nije postao kinesko nacionalno piće.

Čaj se, kao i umjetnost, mijenjao i imao svoja razdoblja i škole. Njegov razvoj možemo podijeliti u tri glavna stupnja:

- kuhani: briketirani čaj koji se prokuhavao, obilježio je razdoblje dinastije Tang te se može nazvati klasičnom školom čaja

- tučeni: čaj u prahu koji se tukao, upotrebljavan je za vrijeme Sung dinastije te se smatra romantičkom školom čaja

- namakani: čaj u listićima koji se namakao, obilježio je razdoblje dinastije Ming i predstavlja naturalističku školu čaja.

DINASTIJA TANG

Za vlasti Tang dinastije, u 8. stoljeću, priprema čaja je bila vrlo primitivna. Listovi su se parili, usitnjavali u tarioniku, briketirali i kuhali zajedno s rižom, đumbirom, soli, narančinom korom, začinima, mlijekom i, ponekad, crvenim lukom. U to vrijeme je i pjesnik Lu Wu napisao svoje slavno djelo Ch`a Ching [Chaking], sveto pismo čaja. Ch`a Ching sadrži tri sveska i deset poglavlja. U prvom poglavlju govori o čajnoj biljci, u drugom o oruđu potrebnom za sakupljanje listova, a u trećem o selekciji listova. U četvrtom poglavlju nabraja 24 predmeta potrebna za izradu čaja, počevši od tronožne grijalice i završavajući s bambusovim ormarićem u kojem je sadržana sva oprema. Lu Wu je također smatrao da je plava boja idealna za šalice čaja, jer mu je davala izraženiju zelenu boju, dok su pripadnici Sung dinastije smatrali boljima teške posude plavo-crne ili tamno smeđe boje, a majstorima Ming dinastije najbolje je bilo posuđe od bijelog porculana. U petom poglavlju Lu Wu opisuje metodu izrade čaja. Izbacuje sve do tada korištene sastojke osim soli. Također spominje i izbor vode te stupanj vrenja. Prema njemu, najbolja je planinska izvorska voda. Postoje i tri stupnja vrenja: prvo vrenje je kada mjehurići kao “oči riba” plivaju po površini, drugo vrenje je kada su mjehurići kao kristalne kuglice koje se valjaju u fontani i treće kada se uzburkani valovi pojave u čajniku. Briketirani čaj se prije stavljanja u vodu prži i drobi u prah između dva komada papira. Sol se stavlja u vodu za vrijeme prvog vrenja, a čaj za vrijeme drugog. U trećem vrenju se doda hladna voda i čaj se uljeva u šalice. Preostala poglavlja govore o plantažama čaja u Kini, mogućim varijacijama u servisima i opremi za čaj. Posljednje poglavlje je izgubljeno.

 

DINASTIJA SUNG

U 10. stoljeću, za vrijeme Sung dinastije, korišten je tučeni čaj, koji su usitnjavali do praha u malim kamenim mlinovima. Taj prah su stavljali u kipuću vodu, a sol su isključili iz procesa. Tada su izgrađene i prve kuće čaja te su u čaju mogli uživati i obični ljudi, a ne samo aristokracija. U to vrijeme napravljeni su i prvi koraci prema onome što se, u 15. stoljeću, razvilo u “ceremoniju čaja” u Japanu. Bio je to sveti ritual zajedničkog ispijanja čaja među budističkim redovnicima koji su ga pili iz jedne posude pred slikom Bodhi Dharme.

 

DINASTIJA MING

U 13. stoljeću mongolska plemena su poharala Kinu, uništila njihovu kulturu i svaki spomen čaja. Nakon njihove invazije, u 14. stoljeću, na vlast je došla Ming dinastija. Majstori čaja otkrili su novu tehniku prženja listova na tavi, što je čaju dalo puniji okus, a i pojednostavnilo proces izrade čaja korištenjem cijelih listova. Ovako obrađeni, listovi su se stavljali u čajnik, prekrivali vodom i namakali (Okakura, 1977).