Sladila

Ovo je definitivno područje oko kojeg se najviše lome koplja i u kojem ima mnogo pogrešno tumačenih pojmova. Za početak valja rastumačiti osnovne razlike među sladilima tj. zaslađivačima. Dakako najpoznatiji nam je konzumni bijeli šećer. Po svojoj građi šećer je disaharid građen od fruktoze i glukoze.  Izvori od kojih se dobiva su uglavnom šećerna repa i šećerna trska. Uz bijeli šećer, poznat nam je i smeđi šećer, koji se uglavnom dobiva iz šećerne trske. Ono što često zbunjuje potrošače, jest pitanje koji je smeđi šećer pravi. Pravi smeđi šećer je po svojim organoleptičkim karakteristikama i vizualnom izgledu prilično lako razlikovati od običnog bijelog šećera koji je uglavnom, pod krninkom smeđeg, zapravo samo obojan melasom.
Osim što hrani daje slatki okus, jednako tako i naglo podiže razinu glukoze u krvi. Što znači da ako želimo ili moramo kontrolirati razinu glukoze u krvi, moramo kontrolirati i unos svih rafiniranih ugljikohidrata u koje spada i šećer kao jedan od zastupljenijih.
Ono što je zapravo najveći problem u priči sa zaslađivačima, jest činjenica da smo se na njih previše navikli te da ih trošimo daleko previše. Uz to smo i zaboravili kakav je okus nekih namirnica kada ih ne zasladimo previše.
Osim prirodnih zaslađivača tipa šećera, postoji i čitav niz umjetnih zaslađivača. Jedna od njihovih glavnih karakteristika jest vrlo visok stupanj slatkoće i niska energetska vrijednost, koja donekle proizlazi iz njihovog niskog udjela u krajnjem proizvodu.
To je dobra strana, a loše strane su potencijalna kancerogenost, intolerancija, alergije, neurotoksičnost te laksativna svojstva ako pretjeramo s njihovom konzumacijom. U posljednje vrijeme na tržištu se pojavila i stevia. Stevia spada u red prirodnih zaslađivača te za sada nisu poznate eventualne nuspojave ili negativne karateristike. Zanimljivo je reći da se stevia u Japanu koristi već dugi niz godina, dok je ostatku svijeta novost.